15 Kako zora puče, anđeli navale na Lota govoreći: “Na noge! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje da ne budeš zatrt kaznom grada!” 16 Ali on oklijevaše. Zato ga oni uzeše za ruku, a tako i njegovu ženu i njegove dvije kćeri i – po smilovanju Jahvinu nad njim – odvedoše ih i ostaviše izvan grada. 17 Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: “Bježi da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo da ne budeš zatrt!” (Post. 19: 15-17)
Postoji jedno jasno odvajanje koje pokazuje položaj osobe, i tu postoje samo dva položaja ili stanja. Postoje spašeni i oni koji to nisu, koji su izgubljeni. Ne postoji srednje tlo. Pripadnost jednoj od tih dvaju grupa za sobom povlači potpuno odvojenje od druge grupe. Ne može se imati dobra iz grupe spašenih i još uvijek biti dio “grada propasti” Baš kao što to John Bunyan predivno opisuje u svojoj knjizi “Put kršćanina”. Oni koji su čuli poziv trebaju napustit grad propasti i krenuti prema Novom Jeruzalemu. Ostati u “gradu propasti” za sobom povlači kaznu, propast.
Nitko tko je čuo taj poziv na odvojenje ne treba oklijevati. “7 Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu čujete, 8 ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji 9 gdje me kušnjom iskušavahu očevi vaši premda gledahu djela moja 10 četrdeset godina. Zato mi dodija naraštaj onaj pa rekoh: Uvijek su nestalna srca i ne proniču moje putove. 11 Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak! 12 Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga. 13 Pače hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom. 14 Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako, ono prvo imanje stalnim sačuvamo 15 kad je rečeno: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni! 16 Jer, koji su to čuli pa se pobunili? Zar ne svi koji su pod Mojsijem izašli iz Egipta? 17 Koji li mu dodijavahu četrdeset godina? Zar ne oni koji sagriješiše, kojih mrtva tijela popadaše u pustinji? 18 Kojima se zakle da neće ući u njegov počinak, ako li ne nepokornima? 19 I vidimo da ne mogoše ući zbog nevjere.” (Heb. 3: 7-19). Netko je rekao da Bog nikomu nije obećao sutra već samo danas. Zato nemojmo podcijeniti tako važan poziv kojega čujemo danas, jer tko zna da li je to poslednji dan koji nam je dat. David je jednom prilikom rekao da je samo jedan korak između njega i smrti. isto je tako i sa nama, nitko ne može biti siguran kada je načiniti taj posljednji korak. Zato donesite odluku još danas i krenite iz “grada propasti” ka Jeruzalemu gradu boga živoga.
Treba se postaviti pitanje kako se to praktično čini. Ništa od ovoga nije samo teologija, prazna teorija. Možemo vidjeti da se to događa “po Jahvinu smilovanju”. Poziv dolazi zato što je Bog milostiv. “4 Ili prezireš li bogatstvo njegove dobrote, i strpljivosti i dugotrpnosti? Ne znaš li, da ta dobrota Božja dovodi k pokajanju?” (Rim. 2:4 – Šarić). Dobrota, milost Božja nas vodi u pokajanje. I to je početna točka našega života sa Bogom. Bez pokajanja nema spasenja! No što je to pokajanje? Jesu li to lijepi osjećaji od kojih nas prolaze trnci? Ili možda prolivanje mnogih suza? Ili djela u kojima se sam kažnjavam za sve loše što sam učinio u svom životu? Ne! U pokajanje može biti uključeno svačega od ovog navedenoga ali ni jedno od toga samo po sebi nije biblijsko pokajanje.
Pokajanje je grčka riječ koja znači promjena uma, razmišljanja. Pri pokajanju se odvijaju dva koraka. Kao prvo ja promijenim svoje gledište o sebi samome. Prije nego što sam čuo poziv Božje milosti ja sam se držao za dobroga, iskrenog i sasvim “ok” čovjeka koji nema potrebe za izlazi iz grada propasti. Ali nakon što sam čuo poruku ja prihvaćam Božju osudu, Njegov sud o meni. To mi pokazuje da sam izgubljen grešnik na putu za pakao. Ja mijenjam svoj um, stav o sebi i dolazim k Bogu priznajući svoj promašaj i molim za oproštenje grijeha i novi život. Što vodi ka drugom koraku, a to je radikalna promjena života. Bez promjene načina života se ne može govoriti o pravom pokajanju. To je puno dublji proces od samo “izmoliti (ponoviti za nekim) grešničku molitvu predanja. Biblija zahtjeva da se donesu plodovi dostojni pokajanja. Ovo je zapravo ljudski dio, moj odgovor na poziv Božje milosti.
Čitav proces spasenja, promjene cilja nije moguć bez Božjeg dijela. A to je poziv da se ide ka brdu – “Bježi u brdo da ne budeš zatrt!”. Postoji samo jedno brdo na kojemu možemo pronaći spasenje, na kojem je riješen problem grijeha. To je Golgota, ali ne brdo kao brdo već ono što se tamo odigralo. “14 I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15 da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. 16 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. 17 Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. 18 Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” (Iv. 3: 14-17).
Da li ste već čuli taj poziv da iziđete iz grada propasti i da se uputite na goru gdje kroz pokajanje vjerom možete primiti spasenje? Ako niste još čuli ili niste poslušali, poslušajte danas glas Božje milosti i ne oklijevajte.
putnici 