Pouke iz Jošuinog života

Kada razmišljam o Jošui kao prvo mi na um pada činjenica da je to bio čovjek koji je od svoje mladosti služio Boga i koji je živio u neprestanom zajedništvu sa Gospodinom. “A govorio je Gospod s Mojsijem licem u lice, kao što govori netko s prijateljem svojim. Potom bi se ovaj vratio u tabor, a sluga njegov, mladi Jošua, sin Nunov, ne bi se maknuo od Šatora.” (Izl 33:11). On je neprestano prebivao u šatoru sastanka, čak i u vrijeme kada bi Mojsije išao u tabor Jošua se ne bi micao iz njega. Koje li važne lekcije o pripremi za službu koja ga očekuje u budućnosti – tražiti i prebivati u Božjem prisustvu.

Jošua je bio jedan od onih koji su trebali izviditi izabranu zemlju (Br. 13:16). I on ju je vidio, okusio njene plodove i donio pozitivan izvještaj ostatku naroda. Pri tome se nije dao zaplašiti od onoga što je tamo vidio, on je svoje pouzdanje položio u Boga. I kada su drugi uplašili i obeshrabrili narod izvještajem o veličini protivnika Jošua je znao samo dvije stvari. On je znao da je zemlja dobra sa dobrim plodovima i da je Gospodin taj koji će im dati pobjedu. On nije očekivao da će zemlju osvojiti bez borbe bez poteškoća, ali je znao da će Bog dati pobjedu. Ni naš život nije bez poteškoća, borbi no nemojmo se dati zaplašiti veličinom neprijatelja uzdajmo se u Boga u svemu i On će dati pobjedu. Molite se Gospodinu, tražite da vam pokloni jasnu viziju onoga što On ima za vas i uz Božju pomoć borite se u dobroj bitci vjere.

“Uzmi Jošuu, sina Nunova!” – reče Jahve Mojsiju. “To je čovjek u kome ima duha. Na nj položi ruku svoju! (Br. 27:18). To je čovjek u kome ima Duha, pogledajte i Pnz. 34:9. Iako je bio samo čovjek on je bio ispunjen Duhom Svetim. I mi smo samo obični ljudi i krećemo se među istima ali smo pozvani djelovati na duhovan način. Apostol Pavle piše da iako smo mi ljudi koji žive u tijelu (kao i svi ostali) ali da se ne borimo na tjelesan način već da je naše oružje duhovno. Isto nam tako kaže i da naši protivnici nisu ljudi od krvi i mesa već duhovna bića – demoni. Iako ćemo naše poteškoće imati sa strane ljudi mi trebamo biti svjesni da nisu ljudi naši neprijatelji već oni koji koriste te ljude. Molimo se da nam Gospodin otvori oči našega srca da jasno vidimo duhovnu stvarnost, onako kao je u duhu. Molimo se da nas Gospodin sada i svaki novi dan ispuni svojim Duhom Svetim.

“Imaj uvijek ovu knjigu zakona u svojim ustima i razmišljaj o njoj dan i noć, da brižno držiš sve, što je u njoj napisano; jer tada ćeš imati sreću i uspjeh u svim preduzecima svojim.” (Još 1:8). Jošua je bio čovjek Knjige. On je uvijek imao Riječ Božju uza se, u svojim ustima – izgovarajući ju, u svom umu – razmišljajući, meditirajući nad njom. Vjernik ne može živjeti odvojeno od Riječi Božje. Želimo li voditi uspješan kršćanski život moramo postati poput Jošue – ljudi knjige. Odvojimo si svakodnevno vrijeme za čitanje, molitvu nad i razmišljanje o Riječi Božjoj jer u tome leži uspješnost našeg života.

Jošua je bio čovjek koji je poznavao poraz i koji je znao što učiniti u tim trenucima. Kada su Izraelci bili poraženi zbog Ahanovog grijeha, Jošua je pao licem pred kovčeg saveza i kajao se (vidi Još 7:6 i dalje). To je velika lekcija i za nas. Ne smijemo misliti da ćemo uvijek činiti što je ispravno, doči će do grešaka – griješiti ćemo. Ali nemojmo nikada ostati u grijehu, neka grijeh na ovlada nama. I kada zgriješimo na pravimo Boga lašcem govoreći da nismo zgriješili umjesto toga priznajmo svoj grijeh, pokajmo se zbog njega. I Bog koji je vjeran i pravedan oprostit će naš grijeh i očisti nas od svake nepravednosti. Neka grijeh ne bude način našeg života već svetost.

On je bio čovjek koji je iskusio što znači donositi odluku bez da traži Božje vodstvo i pri tome počiniti tešku pogrešku. U 9. poglavlju vidimo kako neprijatelj mijenja taktiku, vidjevši da ne može u otvoreno, direktnoj borbi poraziti Izraela odlučuje se na prevaru. Gibeonci se pretvaraju da su iz daleke zemlje ida su čuvši za uspjeh Jošue i Izraelaca krenuli na daleki put da bi sklopili savez sa njima. Da li je tu “zatitrao” ponos u Jošui ne mogu sa sigurnošću reći. Ali jedno je sigurno, on je sklopio savez sa njima bez da traži volju Božju. S tim je prekršio Božji nalog da istrijebe sve neznabožačke narode sa svog područja i tako ostavio kamen spoticanja u svojoj sredini. “Sine moj, ako primiš nauke moje, naputke moje pohraniš kod sebe: Mudrosti posudiš uho svoje, srce svoje obratiš razboritosti; Jest, ako prizoveš mudrost, glas svoj podigneš k spoznaji; Ako je tražiš kao srebro, kao skriveno blago ako je potražiš; Tada ćeš upoznati strah Gospodnji i dobit ćeš spoznanje Boga. Jer mudrost daje samo Gospod; spoznaja i razboritost dolaze iz usta njegovih. Iskrenima čuva spasenje, štit je onima, koji hode u nedužnosti. Zaštićuje stazu pravde i čuva put pobožnika svojih. Tada ćeš zadobiti razumijevanje za pravednost, poštenje i iskrenost, za svaki dobar put.” (Izr 2:1-9). “Uzdaj se u Gospoda svim srcem! Na svoju razboritost ne oslanjaj se! Misli na njega na svim putovima svojim; i on će ti ravnati staze.” (Izr 3:5-6). Uzdajmo se uvijek u Gospodina i u svemu tražimo Njegovu volju ne oslanjajući se samo na našu razboritost. I nikada ne donosimo odluke na brzinu već uzmimo vrijeme za molitvu i Riječ Božju. Pogledajte u Starom zavjetu kako su ljudi koji su služili Bogu donosili odluke. Uvijek su tražili 3 dana i tek bi tada dali odgovor.

Jošua je bio čovjek koji je držao zadanu riječ. U 10. poglavlju vidimo kako su napadnuti Gibeonci koji odmah traže pomoć od Jošue podsjećajući ga na savez koji je sklopljen između njih. On je mogao reći da ga to ne zanima, ta Gibeonci ne pripadaju njegovom narodu a i na prevaru su sklopili savez sa njima. Neka im bude što su zaslužili. No on ne čini tako, Jošua drži svoju riječ i vjeran je savezu kojega je nepromišljeno sklopio. “….. Onaj tko se na vlastitu štetu zaklinje, i to ne mijenja.” (Ps. 15:4b) Budimo poput njega koji će držati svoju riječ i ispunjavati obećano pa čak i onda ako je to na našu štetu. Znajući to da smo vezani našim obećanjima nas treba učiniti opreznijima i mudrijima pri davanju obećanja.

“Ako li vam nije po volji da služite Gospodu, onda se odlučite danas, kojemu ćete služiti: bogovima, kojima su služili oci vaši s onu stranu rijeke, ili bogovima Amoreja, u kojih zemlji prebivate! A ja i kuča moja služit ćemo Gospodu.” (Jos 24:15). Zanimljivo je da ovo Jošua govori u vrijeme kada su Izraelci već bili u svojoj zemlji. Oni su već ušli u svoju baštinu, imali su ispunjenje obećanja. Ali ih usprkos tome Jošua poziva da donesu odluku komu će služiti. Ovo je od ogromne važnosti i za nas koji smo spašeni vjerom milošću Božjom, koji imamo prvine plodova, i mi smo pozvani svakodnevno donijeti odluku komu ćemo služiti za koga živjeti. Obilježje Isusovog sljedbenika nije samo
ulazak u obećanje spasenja po vjeri učinjen u prošlosti nego je svakodnevna poslušnost i pokornost Gospodinu to što označuje pravog kršćanina.

Kraljevati u životu!

17 Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo ce više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu. 18 Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! 19 Doista, kao što su neposluhom jednoga covjeka mnogi postali grešnici tako ce i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. 20 A zakon nadode da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmocno izobilova milost: 21kao što grijeh zakraljeva smrcu, da tako i milost kraljuje pravednošcu za život vjecni po Isusu Kristu Gospodinu našemu. (Rim. 5:17-21)

U jednom drugom prijevodu stoji “vladati snagom života”. Želio bih da se iskreno zapitate da li vi vladate, kraljujete u svom životu. Ili možda život ima vlast nad nama i mi smo samo lutke na koncu koje netko drugi upravlja?
Da bismo otkrili kako možemo kraljevati u životu možda bi bilo dobro pogledati što kraljevanje o kojem Biblija govori nije.

To nije očitovanje tjelesne oholosti.
Ovakav pokušaj upravljanja životima nam je jako dobro poznat, možemo ga vidjet svugdje oko nas. Ljudi pokušavaju svojim djelima manipulirati, iskorištavati slabosti drugih ljudi da bi došli do željenih ciljeva. Nažalost ni među kršćanima to nije strana pojava.
I u Bibliji možemo naći mnoštvo primjera takvog ponašanja i vidjeti koje plodove ono donosi. Na početku imamo zapis o dva brata koji žele ugoditi Bogu te mu zbog toga prinose žrtve. To je poznati događaj iz Postanka 4, vidimo Kajina i Abela kako prinose svoje žrtve Bogu. Iako obojica žele ugoditi Bogu postoji razlika u načinu prinošenja žrtve. Prema Hebrejima poslanici 11: 4 vidimo da je Abel prinio svoju žrtvu u vjeri. Dok je Kajin to učinio na svoj način, prinoseći žrtvu od onoga što je bilo prokleto. Zar to nije slika čovjekovih nastojanja da dođe do Božjeg blagoslova ali ne na način koji je Bogu ugodan, već na svoj vlastiti način?!

Kako možemo kraljevati u životu?
Kao prvo treba nam biti jasno da smo mi dio velike cjeline. Mi smo podanici kraljevstva Božjeg, dio tijela Kristovog. Ovo je od ogromnog značaja. Oboje znači da se mi nalazimo pod autoritetom, vlašću. Kao podanici kraljevstva Božjeg mi smo podanici, Bog i Njegova volja su odlučujuće. Kao dio Tijela mi smo samo jedan ud na Tijelu i iznad nas je Glava – Krist koji upravlja tijelom. Ovoga trebamo biti svjesni svaki put kada donosimo neke odluke u svom životu.
Kao drugo, u životu se kraljuje kroz (a) primanje izobilja Božje milosti, i (b) dara pravednosti. Mislim da je na ovom mjestu potrebno pogledati što je milost. Najčešća definicija milosti je da je ona ne zasluženi dar Božji. I to je točno, i tom slučaju govorimo o milosrđu Božjem. Ali milost Božja je puno više od samoga milosrđa. Milost Gospodnja je Božanska sila i moć udijeljena ljudima da bi ih osposobila da izvrše volju Božju. Apostol Pavle kaže u vezi milosti: “Ali milošcu Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.”(1Kor 15:10). I Darovi Duha Svetoga su zapravo darovi milosti. “Dare pak imamo razlicite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; ” (Rim 12:6).
Molimo se za izobilje Božje milosti!

Pravednici, “Pravednici posjeduju zemlju i stanuju uvijek u njoj”. ( Psa 37:29) “Baci na Gospoda brigu svoju, i on ce te uzdržati; on ne da da se pravednik ikad poljulja.” (Psa 55:22)

I treće, mi možemo vladati samo kroz križ.
Postoji razlika u vrednovanju i vođenju života između ovoga svijeta i podanika kraljevstva Božjeg. Standardi su posve oprečni, ono što svijet cijeni je u očima djece Božje bezvrijedno i obrnuto. Princip kraljevstva je tko hoće vladati neka se ponizi i bude sluga svima, tko hoće živjeti mora umrijeti sebi. Isus je to nazivao uzimanjem križa svakodnevno i slijeđenja Njega. Samo onaj koji je naučio umrijeti sebi i svijetu će moči kraljevati u životu. Kako je sa vama?

Izgradnja osobnog života

Reče Jahve Mojsiju: “Na prvi dan prvoga mjeseca podigni Prebivalište, Šator sastanka. Ondje postavi Kovčeg svjedočanstva, onda Kovčeg zakloni zavjesom. Potom unesi stol i što na nj spada poredaj; unesi i svijećnjak i svijeće mu pripremi. A zlatni žrtvenik za kađenje postavi pred Kovčeg svjedočanstva. Onda objesi zastor nad ulazom u Prebivalište. Stavi žrtvenik za žrtve paljenice pred ulaz Prebivališta, Šatora sastanka. Između Šatora sastanka i žrtvenika smjesti umivaonik i u nj nalij vode. Naokolo napravi dvorište i objesi zastor nad dvorišnim ulazom. Zatim uzmi ulja za pomazanje pa pomaži Prebivalište i sve što je u njemu; posveti ga i sav njegov pribor, pa će svetim postati. Pomaži potom žrtvenik za žrtve paljenice i sav njegov pribor; posveti žrtvenik i presvetim će žrtvenik postati. Pomaži umivaonik s njegovim stalkom: posveti ga! (Izl. 40:1-11)

 

Gospodnja riječ Mojsiju, na prvi dan prvog mjeseca, ili kako bismo još mogli reći na samom početku, podigni prebivalište. Ono što je važno je redoslijed podizanja šatora sastanka. Da sam ja podizao šator vjerojatno bih krenuo od vanjskog dijela i kao prvo podigao ogradu dvorišta, uredio dvorišni ulaz. Potom bih postavio žrtvenik za žrtve paljenice i između njega i ulaza u šator bih postavio umivaonik, kojega bih naravno odmah napunio vodom. Potom bih podigao šator sastanka te postavivši zavjesu podijelio ga dva dijela. U prvi dio bih postavio svijećnjak, stol sa postavljenim kruhovima (koje bih naravno odmah dao ispeći) i kadioni žrtvenik. i kada je sve to postavljeno unio bih i kovčeg saveza u svetinju nad svetinjama. I evo, sve je uređeno. Ali redoslijed koji Bog daje je posve suprotan.

 

Netko će se upitati da li to ima ikakve veze sa nama, s našim životom!? Vjerujemo da ima i da je dati redoslijed od ogromne važnosti. Primijetite da Bog započinje iznutra, kao prvo se postavlja najvažnije, najsvetiji dio – svetinja nad svetinjama. To je bilo mjesto susreta Boga sa ljudima. I onda se iz tog centra polazi dalje, ide se prema periferiji. No pitanje je još uvijek tu, što to ima značiti praktično za mene osobno?!

 

Kada netko počne razmišljati o svom duhovnom životu i postane svjestan grijeha u kojima živi što je prva stvar koju on čini? Donosi odluku da će promijeniti svoj život, prestati lagati, psovati, varati suprug(a)u… I umjesto toga da će ići redovno u crkvu, davati milostinju, redovno čitati Bibliju, moliti i …i na taj se način nada srediti svoj odnos sa Bogom. Ali jao, nakon nekog vremena se sve zaboravi i padne se u stari način vođenja života. U čemu je problem? Problem je što se pokušava izvana graditi prema unutra. A Božji plan rada sa ljudima je iz svetinje prema vani. Mi ne možemo steći mir sa Bogom pokušavajući promijeniti naše ponašanje. “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu. (Rim. 5:1). I onda kada smo uspostavili mir kroz vjeru možemo krenuti dalje graditi vanjski dio šatora.

 

I u svakidašnjem životu je isto pravilo važeće. Najvažnije je uči u našu svetinju nad svetinjama i tamo susresti Boga u našoj tajnoj klijeti. I onda kroz to djelovati prema vanjskom dijelu našega života. Nemojmo pokušavati krenuti obrnutim redoslijedom.

Dvostruki poziv

“među kojima ste i vi pozvani da budete pripadnici Isusa Krista – svima ljubimcima Božjim u Rimu, pozvanima da budu sveti.” Rim 1:6,7

Ovdje vidimo dvostruki poziv. Kao prvo imamo poziv da budemo pripadnici isusa Krista. To je pozitivni dio poziva. Mi smo pozvani biti Njegovi, biti Kristovo vlasništvo. Ali smo pozvani i biti sveti. To je negativni dio, on uključuje odvojenje od svega što nije Kristovo.

U 2.Petrovoj 1:10-11 piše: “Zato, braćo, to ozbiljnije nastojte da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor! Radeći tako, sigurno nećete nigda pasti. Tako će vam se, naime, pružiti sve što je potrebno za ulazak u vječno kraljevstvo našega Gospodina, spasitelja Isusa Krista.”

Poziv putnicima

Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. (1.Pt. 1:17)

 
Ako Boga nazivamo svojim Ocem, ili drugim riječima, ako tvrdimo da smo djeca Božja tada trebamo voditi određeni način života. Kakav život žive oni koji su doista djeca Božja?  Oni vrijeme svoga proputovanja proživljavaju u bogobojaznosti. Što je razlog takvom načinu života? Kao prvo oni žive takav život jer su djeca Božja. Kao drugo oni ljube Gospodina i žele mu biti poslušni. I kao treće oni su svjesni da je Bog nepristrani sudac koji svakoga sudi po djelima.

 
Oni svoj život proputovanja u tuđini provode svjesni višeg poziva. “k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Filipljanima 3:14). Kao putnici u nebesku domovinu oni žive po višnjemu pozivu a ne po niskim porivima.

 
Kako je s tobom dragi čitatelju? Da li si krenuo na put k nebeskoj domovini? Da li imaš taj poziv u svom srcu? Ako još nisi krenuo, ne oklijevaj već moli Gospodina za oproštenje i za dar vječnog života, i onda kreni na put u novini života. Neka gospodnja milost bude sa tobom.

Život putnika

U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji. Oni koji tako govore pokazuju da traže domovinu. A da su pod tim još mislili na onu iz koje su izišli, još bi imali vremena da se vrate. A sad, oni teže za boljom, to jest za nebeskom domovinom. Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad. (Hebrejima 11:13-16)

 
Biti putnik! Kakav je to život? Kao prvo to je život vjere. Vjere koja stvara jasnu viziju cilja putovanja. Pri tome uopće nije važno koliko je cilj udaljen, važno je krenuti, biti u pokretu. Život putnika započinje izlaskom iz stare domovine, starog načina života. Prebivati u staroj domovinu i sebe nazivati putnikom je nemoguće, nespojivo. Samo onaj tko je ostavio stari život iza sebe i koji traži novu domovinu se može nazivati putnikom. Putnici se mogu prepoznati i po govoru, oni govore ono što vjeruju i što je cilj njihovog života. I zbog toga, što vjeruju, što imaju viziju (cilj) i što se vjerni tome, Bog ih se ne stidi. Bog se ne stidi nazivati njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.

 
Kako je sa vama? Da li ste na putu u taj novi, nebeski grad? Ili još uvijek boravite u starom gradu? Želim vas pozvati na put ka nebeskoj domovini. To je put koji započinje svakog novog dana ispočetka odlukom da ćete uzeti svoj križ na sebe i slijediti Njega (Isusa Krista). Krenimo zajedno na taj put.