29 Jednom Jakov kuhaše jelo. Ezav stigne s polja, gladan. 30 Reče Ezav Jakovu: “Daj mi toga crvenog variva da pojedem jer sam izgladnio.” Stoga mu je ime Edom. 31 A Jakov odgovori: “Ustupi mi prije svoje prvorodstvo!” 32 Ezav reče: “Evo me skoro na smrti; što će mi prvorodstvo!” 33 Jakov nastavi: “Prije mi se zakuni!” On mu se zakune, i tako proda Jakovu svoje prvorodstvo. 34 Tada Jakov dade Ezavu kruha i čorbe od sočivice. Jeo je i pio, onda se digao i otišao. Tako Ezav pogazi svoje prvorodstvo. (Post. 25:29-34)
Ezav je bio čovjek polja, uživao je hodati divljinom loveći divlje životinje. Za razliku od svoga brata Jakova koji je bio krotak te je tražio sigurnost doma. Jednom je prilikom stariji – prvorođeni brat bio u polju te izmoren i izgladnio došao kući. Kada je ušao u šator u susret mu je zapuhnuo miris čorbe. Zapravo nije volio to jelo, po njegovom je ukusu meso ulovljene životinje bilo puno bolje, ali glad ga je mučila te je zaboravio što voli a što ne. Stoga je zatražio da mu Jakov da da jede. A Jakov je samo to čekao. Kao protuuslugu je zatražio da mu Ezav preda svoje prava prvorodstva.
Mnogi komentatori opisuju ovaj događaj kao prevaru sa Jakovljeve strane. Ali da li je to tako? Da li je prevara glavni problem u ovom opisu ili nešto drugo? Mislim da nije, glavni je problem to što Ezav nije cijenio ono što je imao kao prvorođeni sin. Blagoslov prvorođenog sina za njega nije bio važan. Čitajući cijeli opis te obitelji možemo vidjeti da su oni bili bogati sa mnoštvom slugu i sluškinja. Ezav je mogao zapovjediti bilo kome od slugu i brzo bi bio nahranjen. Umjesto da to uradi on je bio spreman predati svoj blagoslov za posudu čorbe.
Ogromne li lekcije za sve nas. Pogledajmo bliže što nam se pokazuje kroz ovaj primjer. Uvijek trebamo imati na umu da svaki zapis u Riječi je dat sa svrhom. “Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu.” (Rim. 15:4); i “Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi.” (2. Tim. 3:16). Neka nam Gospodin otvori oči našega srca da bi mogli jasno vidjeti ono što je korisno za naš duhovni život.
Ezav je bio čovjek divljine, volio je lutati poljima za razliku od Jakova. Jakov je tražio zajedništvo ljudi, naselje. Ako ne budemo tražili zajedništvo onih koji su “ukućani Božji” ni mi nećemo moći zadržati cijenu Nebeskog poziva. Ono što je duhovno će za nas gubiti cijenu. “Jer nama je naviještena blagovijest kao i njima, ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali.” (Heb. 4: 2). Ne smijemo se zavaravati da će sa nama biti drugačije. Mi se moramo pridružiti onima koji Riječ primaju sa vjerom ako želimo da ta Riječ bude djelotvorna u našem životu.
Ezav je bio divlji čovjek koji je sve želio “sada”. Kada je došla poteškoća (glad) on nije bio spreman sačekati već je želio to riješiti odmah bez obzira na cijenu. “Postojanosti vam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano.” (Heb. 10:36). Svako obećanje zahtjeva vrijeme dok se ne očituje. Sjeme koje je posijano treba vremena dok ne uzraste i sazrije. Zapravo jedan od simbola koji se koristi u Bibliji za Riječ Božju je sjeme. Treba nam biti jasno da sijanje Riječi funkcionira posve isto kao i u prirodnom. Svatko zna da se sjeme treba prvo posijati ako želimo plod. Ja sam 1994 godine kupio vrećicu sjemenki mrkve, i zamislite do dan danas se još nije razvila ni jedna mrkva iz tog sjemena. Ništa čudno u tome, ja sam to sjeme zadržao u vrećici – nisam ga posijao u zemlju. Neki bi mogli reći: “koji glupan, pa svatko zna da samo posijano sjeme donosi plod”. To je istina, samo posijano sjeme donosi plod. Ali zar ne postupamo na isti način sa Riječju Božjom?! Mi je ne sijemo, držimo je “sigurno” na našem noćnom ormariću uzdišući zbog neplodnosti. Zar ne bi trebali postati mudri i započeti sa sijanjem?! I kao drugo, posijano sjeme treba svoje vrijeme. Tako je i sa posijanom riječju Božjom. Ona treba vrijeme, zalijevanje molitvom i postojanost sa naše strane da bi se očitovao plod.
Ezav nije cijenio ono što je imao te je bio spreman uzeti prečicu da dođe do ispunjenja svojih trenutnih potreba. On je dopustio da mu trenutna, prolazna nevolja odvrati oči od glavnog cilja – blagoslov prvorođenstva. Sa ovom se opasnošću susrećemo i mi u svakodnevnom životu. Život nije lagan, susrećemo se sa problemima, nevoljama i iskušenjima i ponekad je tako zavodljivo uzeti prečicu da bi došli do željenog cilja. Kada sam jednom prilikom putovao autobusom iz Zagreba prema Minhenu, vozač je bio novak, to mu je bio prvi put da vozi u Minhen. Kada je došao do prvog znaka za izlaz sa glavnog autoputa na kojemu je stajalo Minhen on je odmah skrenuo i napustio autoput. Ali to je bio pogrešan izlaz i ubrzo se našao u nevolji, nije mogao naći autobusni kolodvor, uz to se zapleo u labirint malih uličica. Trebalo mu je preko sat vremena da se iščupa iz toga i nađe put do kolodvora. Dobra lekcija i za nas. Držimo pogled na glavnom putu (Isusu) i hodimo postojano prema glavnom cilju našega života – Nebeskom Jeruzalemu. Imajmo na umu da će nas, tako zavodljive prečice, samo odvesti od cilja našeg putovanja. “Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.” (Heb. 12:2). Ezav je kasnije plakao i tražio blagoslov, ali ga nije mogao dobiti jer je prokockao ono što je bilo najdragocjenije što je imao. Držimo se čvrsto Krista jer ….znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. (1. Pt. 1:18-19).
Ni Jakov nije htio čekati na od Boga određeno vrijeme za ispunjenje obećanja. Vjerojatno je slušao priču svoje majke o obećanju da će stariji brat služiti mlađemu (vidi Post. 25:23) i kada mu se ukazala (po njemu) zgodna prilika odlučio se pomoći Bogu, da ubrza stvar. Ali mi ne možemo ubrzati volju Božju! Njega je to uvuklo u velike nevolje, morao je pobjeći iz zemlje i godine provesti u muci i teškom radu do Božjeg određenog vremena. Budimo vjerni Bogu, služimo mu vjerno i čekajmo na Njega. Najteže je čekati kada znamo da smo pozvani. Mudro je tražiti otkrivenje pravog trenutka polaska izgrađujući se u međuvremenu u samoći svoje tajne klijeti. U Psalmu 103: 7 piše: “Mojsiju objavi putove svoje, sinovima Izraelovim djela svoja.“. Tražimo od Gospodina da nam objavi putove svoje, svoje planove, da Ga možemo vjerno slijediti držeći čvrsto ono što nam je od Njega dano.
putnici 